Damiano Cerrone: Kako AI može spasiti grad
Urbanist i osnivač Spatial Intelligence Unita govori o budućnosti urbanizma, povjerenju i razgovoru te objašnjava zašto generativna umjetna inteligencija nije alat za dizajn, već za dijalog, i zašto je za budućnost gradova ključno da ponovno naučimo razgovarati jedni s drugima.
Damiano Cerrone je urbanist, istraživač i osnivač Spatial Intelligence Unita, platforme koja još od 2013. godine koristi napredne tehnologije za analizu, planiranje i transformaciju gradova. Rođen u Italiji, živi u Helsinkiju, njegov rad spaja arhitekturu, tehnologiju, sociologiju i dizajn javnih politika.
Damiano vjeruje da gradovi budućnosti neće biti pametni zato što su puni senzora, već zato što će ljudi u njima ponovno početi razgovarati, surađivati i stvarati konsenzus. U ovom intervjuu, razgovarali smo o ulozi umjetne inteligencije u urbanizmu, demokraciji, emocionalnoj iscrpljenosti društva i tome zašto Rim treba više vremena nego ostali gradovi.
Vaša AI aplikacija potiče dijalog kako s građanima, tako i s vlastima. Što kažete na poznatu izreku Winstona Churchilla, “Najbolji argument protiv demokracije je 5-minutni razgovor s prosječnim glasačem” i što biste Churchillu rekli da je on danas gradonačelnik?
Rekao bih mu da je vrijeme da prestane gledati na komunikaciju s građanima kao na smetnju. Umjetna inteligencija koju koristimo nije alat za dizajn, nego alat za razgovor. AI nam pomaže da gradove ne zamišljamo samo mi, urbanisti, nego da ih zamišljamo zajedno s građanima. I to mijenja sve.
Jedan od ključnih problema danas je što su komunikacijske tehnologije postale toliko kompleksne da su ih dugo mogli koristiti samo eksperti. To je stvorilo rascjep povjerenja između građana i donositelja odluka. Političari su koristili te alate, ali građani nikada nisu imali pristup njihovoj moći. Generativni AI to može promijeniti. I zato je za nas, u Spatial Intelligence Unitu, AI prvenstveno komunikacijski alat.
Danas živimo u vremenu kada su gradonačelnici i državni dužnosnici legitimiraniji nego ikad jer ih biraju građani. A opet, razgovora nema. Taj nedostatak dijaloga vodi u nepovjerenje i polarizaciju. Još kada dodamo algoritme na društvenim mrežama koji nam serviraju samo ono što želimo čuti, ostajemo bez prilika da promijenimo mišljenje. I zato je AI u službi javnog dijaloga jedna od najvažnijih inovacija današnjice.
Tko na kraju donosi odluke o izgledu grada, struka ili građani?
Najljepše je kad odlučuju zajedno. U ovom procesu imate dvije vrste eksperata: građane kao “eksperte svakodnevnog života” i urbaniste kao “eksperte dizajna”. Problem je što trenutačni sustav funkcionira tako da urbanisti naprave nacrte, a onda građani moraju “suditi” tim nacrtima, iako ih često ne razumiju. I onda sve završi kompromisom bez duše.
Mi to radimo obrnuto: građani inspiriraju dizajnere. Kada ljudi kažu da žele biciklističku stazu ili igralište, urbanist ne mora nagađati što je potrebno – zna. I tada može biti kreativniji, slobodniji, hrabriji u dizajnu. To ne znači da je struka manje važna, već da joj zajednica daje smjer. Tamo gdje je participacija stvarna, ne nastaju Frankensteini od projekta, nego zadivljujuće skladni kvartovi.
Koliko se vaš pogled na urbanizam promijenio u posljednjih 10 godina?
Drastično. I sam sam bio među onima koji vjeruju da eksperti znaju što treba. No, danas znam da često nitko zapravo ne zna. I da rješenja najčešće nisu tehnička, nego društvena.
Urbanizam se sve više pretvara u dijalog, a sve manje u crtanje. Jer možete izgraditi savršen trg, ali ako se ljudi u njemu ne osjećaju svojima, neće ga koristiti. Usto, ljudi su umorni. Digitalni umor ne pogađa više samo profesiju. Na radionicama s građanima sve više vidim burnout kod ljudi koji rade u zdravstvu, obrazovanju, javnim službama. Svi tražimo povratak osnovama: razgovoru, susretu, emociji.
Vjerujete li da će umjetna inteligencija poboljšati život u gradovima?
Apsolutno, ako je koristimo da osnažimo ljude. Postoje dva paralelna puta: jedan gdje AI služi ljudima, i drugi, koji me zabrinjava, gdje AI zamjenjuje ljude. Korištenje umjetne inteligencije kao alata koji ljudima daje veću moć, AI koji pojačava glasove zajednice, koji pomaže da bolje komuniciramo vizije budućih gradova, to je put koji mi zagovaramo: AI ne kao dizajnerski alat, nego kao komunikacijski alat kako bi svi bolje razumjeli potencijalne promjene u urbanom prostoru.
Ali postoji i drugi smjer, koji me iskreno malo plaši. Počinjem primjećivati kako se u industriji pojavljuju ideje — još uvijek u fazi “što ako”, da se cijeli proces participacije zamijeni umjetnom inteligencijom. Znači, umjesto da organiziramo radionicu sa 100 ljudi iz zajednice, da klijenti pitaju: “A možemo li simulirati te ljude s AI agentima?” Umjesto da se ulože sredstva u fokus grupe i stvarnu komunikaciju, ideja je da milijun virtualnih agenata ”ocijeni” dizajn.
To me brine jer nas vodi prema društvu u kojem se ljudska prisutnost i emocija zamjenjuju algoritmima, čak i u procesima deliberacije, marketinga i komunikacije. Još se to nije dogodilo u potpunosti, ali sve više osjećam da dolazi — i mislim da je sad pravi trenutak da odlučimo kojim putem želimo ići: AI koji osnažuje ljude ili AI koji ih zamjenjuje.
Kako izgleda grad po mjeri čovjeka?
Izgleda drukčije u svakom gradu – i to je divno. U Kopenhagenu su biciklističke staze nevjerojatne. U Göteborgu sam živio neko vrijeme i tamo sam se osjećao fantastično. Grad je bio pješački, ljudski, komforan, a usto i živ. Ljudi su vani već u travnju, iako je hladno. Rim? On je više društveni doživljaj. Ali za dekarbonizaciju Rima trebat će puno rimskog vremena.
Kakav potencijal ima jug Europe u zelenoj tranziciji?
Ogroman! Imamo sunce, vjetar, geotermalnu energiju, vulkane… Tehnologije za korištenje tih resursa već postoje. Nordijske zemlje nam pokazuju da se ne smije odustajati. Ako Helsinki može imati solarne panele, može i Rim.
Jedan od najvećih zagađivača je građevinski sektor, kako ga dekarbonizirati?
To je vjerojatno najveći izazov koji imamo pred sobom. Građevinski sektor je ogroman, u njemu se vrti jako puno novca. Još uvijek niču nove zgrade građene tehnologijom iz 70-ih. Beton, paneli, isti postupci kao prije 40 godina. A realnost je da većina zgrada u kojima ćemo živjeti 2050. još uopće nije izgrađena. Dakle, imamo priliku, ali i odgovornost, iz temelja promijeniti način na koji gradimo.
Ne mislim da se građevinski sektor protivi zelenoj tranziciji. Problem je što se od njih traži transformacija bez odgovarajuće podrške. Tehnologije već postoje, stručnost također. Ono što nedostaje jest sustavno financiranje, od Europske unije do nacionalnih razina. Ako zaista želimo zelenu gradnju, moramo ulagati u novu infrastrukturu, metode gradnje, ali i u nove modele planiranja.
U nekim nordijskim zemljama, poput Finske, već se razvijaju koncepti regenerativne gradnje gdje se ne razmišlja samo o materijalima, već i o tome kako gradilište utječe na okoliš, koliko prostora zauzimaju dizalice, koliko zelenila nestaje zbog lošeg planiranja. Dakle, dekarbonizacija nije samo pitanje tehnologije to je pitanje volje, politike i ulaganja.
Koji gradski projekt biste izdvojili kao primjer uspješnog i inovativnog urbanizma?
ODI knjižnica u Helsinkiju. Koristi drvo i lokalne materijale, ali još važnije – redefinira pojam knjižnice. Tamo možete iznajmiti 3D printer, igrati PlayStation, ili samo boraviti. Ne radi se o “najzelenijem” projektu već o onom koji odgovara na nove društvene potrebe. To je budućnost.
U kakvom gradu želite živjeti za 10 godina?
Možda opet u Göteborgu. Volim njegove brežuljke, poglede, mjerilo. Grad po mjeri čovjeka. Rim je prelijep, ali postaje prevruć. Klima se brzo mijenja.
Što poručujete mladim urbanistima koji žele stvarati gradove budućnosti?
Izađite iz studija. Rad na održivim gradovima ne događa se iza ekrana, niti unutar četiri zida. Da biste oblikovali budućnost urbanog života, morate izaći van, među ljude – slušati ih, razgovarati, graditi povjerenje. Ne samo s lokalnim zajednicama, nego i s drugim stručnjacima, s urbanistima iz drugih sredina. Tehnologija nas sve više veže za računala, za aplikacije, za alate, ali prava transformacija dolazi kroz dijalog, kroz susrete, kroz zajedničke projekte koji okupljaju znanje i osjećaje.
Ako stvarno želite graditi gradove koji su održivi, pametni i humani, onda to ne možete činiti bez zajednica koje će u tim gradovima živjeti. Potrebno je postići konsenzus – a to ne ide bez komunikacije, bez sudjelovanja, bez stvarne prisutnosti. Urbanizam nije samo tehnika – to je i empatija.
Ono što nas često usporava nisu samo tehnički izazovi, već i birokracija, otpor prema promjeni i iluzija da još imamo vremena. No priroda nas više neće čekati. Cijene kave, kukuruza, osnovnih namirnica… danas osjećamo posljedice klimatskih promjena. I zato se moramo mijenjati, da bismo sačuvali život kakav poznajemo. Jer istina je: mi ne uništavamo planet – on će se oporaviti i bez nas. Uništavamo uvjete za vlastiti opstanak. A vrijeme za djelovanje je – sada.
To je temelj održivosti – svjesnost i odgovornost. Aktivizam ne mora uvijek biti bučan i javan – on počinje u tišini vlastite svakodnevice.
Ako želimo pokrenuti pravu promjenu, moramo i ljude obrazovati. Jer edukacija je prvi korak prema uključivanju – kad ljudi razumiju kako stvari funkcioniraju, onda mogu postati dio rješenja. Sudjelovanje u održivosti ne mora značiti promjenu svijeta preko noći – dovoljno je da počnemo mijenjati svoje male svakodnevne navike. I da pritom znamo zašto to radimo.
najnovije najnovije najnovije
najnovije najnovije najnovije
