Štetno za okoliš mora postati skupo, a ekološki prihvatljivo i financijski dostupno svima -
smatra profesorica Lučka Kajfež Bogataj, slovenska klimatologinja i dobitnica Nobelove nagrade za mir
prof. dr. Lučka Kajfež Bogataj,
dobitnica Nobelove nagrade za mir 2007.
Kao što klimatske promjene nisu prijetnja sutrašnjici, već stvarnost današnjice tako i dekarbonizacija gradova nije opcija, već nužnost. Hrabrim i znanstveno utemeljenim razmišljanjem, prof. Kajfež Bogataj usmjerava nas u održivu budućnost.
U svijetu suočenom s klimatskim promjenama, zagađenjem i sve većim pritiskom na prirodne resurse, prof. dr. Lučka Kajfež Bogataj desetljećima upozorava na posljedice globalnog zagrijavanja, ali i nudi konkretna rješenja za prilagodbu i ublažavanje klimatske krize.
Jedna je od vodećih klimatologinja u regiji, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2007. kao članica Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) i profesorica na Sveučilištu u Ljubljani, u ovom intervjuu govori o nužnosti kružne ekonomije, dekarbonizaciji gradova, ulozi politike u zaštiti okoliša, te koracima koje pojedinci i gospodarstvo trebaju poduzeti već danas.
Zemlja je naš dom, a naši gradovi “boluju” od loše kvalitete zraka. Jesmo li loši stanari koji ne znaju ugasiti svjetlo?
Zemlja je naš jedini dom, a preseljenje na Mars potpuna je iluzija. Loše upravljamo svojim domom. Planet nam ne raste, ali i dalje povećavamo iskorištavanje prirodnih resursa – vode, tla, ugljena, nafte, plina, svih minerala i još mnogo toga. Otpad, od krutih čestica do CO2, ispuštamo u atmosferu kao da je to najveće smetlište. Otpadna plastika u obliku mikroplastike već se nalazi u hrani i našim tijelima, a o oceanima da i ne govorimo. Naši gradovi suočeni su s problemima loše kvalitete zraka i niskom stopom recikliranja otpada u srednjoj Europi.
Kako smanjiti ugljični otisak, krenuti od pojedinca ili gospodarstva?
Građani obično imaju najveći ugljični otisak jer su veliki potrošači. Potrebne su promjene životnog stila i veće korištenje modernih tehnologija. Prvi koraci moraju doći od industrije i vlada kroz pametne poreze i subvencije, primjerice promjenom prometne politike. Građani moraju dobiti jasan signal – štetno za okoliš mora postati skupo, a ekološki prihvatljivo financijski dostupno svima.
Osim zraka, bolna točka je recikliranje. Koliko je slovensko gospodarstvo sklono recikliranju i koliko je daleko od kružne ekonomije?
Recikliranje u Sloveniji postaje nužnost jer ukupna količina otpada iznosi 5,5 tona po stanovniku, od čega su tri četvrtine građevinski otpad koji se gotovo ne reciklira. Pola tone po stanovniku čini komunalni otpad, s oko 60% stope recikliranja. Što se tiče ambalažnog otpada i plastike, reciklira se samo 50%, što nas čini prilično udaljenima od kružne ekonomije. Povećanje samodostatnosti sirovina u proizvodnji također je presporo.
Kako motivirati zakonodavnu vlast da krene putem standarda “zero waste”?
Politika, nažalost, zasad ne prepoznaje koliko bi kružno gospodarstvo moglo pridonijeti stvaranju novih radnih mjesta i razvoju inovativnih tehnologija. Zakonodavstvo bi trebalo snažnije poticati dizajnere da proizvode osmišljavaju tako da ostanu što dulje u uporabi, da se mogu ponovno koristiti, popravljati i reciklirati, uz smanjenu potrošnju materijala i energije.
NAJČITANIJE
CONNIE HEDEGAARD
O inovacijama i dobrim praksama razgovaramo s osobom koja je desetljećima u središtu europskih klimatskih odluka
SØREN HERMANSEN
Čovjek koji je svoj rodni otok pretvorio u simbol zelene energije
GORJAN JOVANOVSKI
Grad 2050. godine bit će pametan, dekarboniziran, posvuda sa senzorima
Koliko se po vašem mišljenju u urbanizmu vodi računa o zaštiti prirode i očuvanju prirodnih resursa, planira li se dovoljno zelenih površina?
Urbanizam i prostorno planiranje suočeni su s velikim izazovima. Gradovima je potrebna zelena infrastruktura i inovativna tehnološka rješenja. Nedostaje nam interdisciplinarno znanje i iskustvo, a mnoge općine nemaju adekvatan kadar. Financiranje je također problem. Investitorima se čini da je ulaganje u održivi dizajn rasipanje kapitala jer maksimiziraju profit, a kvadratni metar stana vrijedi više od iste površine parka.
Imamo nasljeđe “socijalističke betonizacije prostora”, kako s takvim gradskim nasljeđem postići dekarbonizaciju grada i što je po vama recept za hlađenje urbanih sredina?
Čak i kod starih zgrada moguće je obnoviti toplinski omotač zgrada, zamijeniti prozore i smanjiti potrošnju energije. Prijelaz s nafte na plin ili toplinske pumpe značajno doprinosi dekarbonizaciji. Zelene krovove i fasade možemo postaviti i na starijim zgradama. Možemo otvoriti površine tla kako ne bi bile potpuno zapečaćene – parkirališta ne moraju biti asfaltirana. Važno je i saditi bilje, ne nužno samo drveće.
Kao članica Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), što smatrate ključnim za poboljšanje globalnih napora u smanjenju emisija stakleničkih plinova?
Za sada se pregovori vode pod okriljem Ujedinjenih naroda. Posljednjih godina nema potrebnog konsenzusa među državama niti ambicioznijih ciljeva za smanjenje emisija. Očito je UN u krizi i potrebne su mu reforme. Vidimo koliko je ta organizacija nemoćna i kada je riječ o zaustavljanju ratova i genocida diljem svijeta. Ključno je i priznanje povijesne odgovornosti za klimatske promjene, ponajprije EU i SAD-a. Kina i Indija mogle bi značajno ublažiti trenutačno stanje odgovarajućim dogovorima.
Kako vidite ulogu inovativnih građevinskih materijala u borbi protiv klimatskih promjena i efekta staklenika i što u građevinskoj industriji smatrate najperspektivnijim za postizanje cilja nulte emisije?
Građevinari najprije moraju inovativno osmisliti sam objekt, tek potom dolaze na red materijali. Potrebno je povećati recikliranje građevinskog otpada (reciklirani čelik, aluminij), jer bi to značajno smanjilo ugljični otisak građevinske industrije. Važan je odabir lokalnih materijala. No, tehnološki iskoraci su ključni, korištenje materijala koji mogu znatno smanjiti potrebu za grijanjem i hlađenjem. Dio rješenja su i materijali koji vežu CO₂ kao što su drvo i bio-beton.
Ako nam se klima mijenja brže nego moda, kako da ostanemo ‘in’ u prilagodbi – koje mjere treba poduzeti u urbanom planiranju i kakve klimatske promjene možemo očekivati u našim krajevima ako ne smanjimo emisije stakleničkih plinova?
Klimatske promjene su već ovdje i ostat će s nama. Prilagodba je nužna, a ako je pravovremena i promišljena, može donijeti neposredne koristi. Za gradove su najkritičnija sve toplija ljeta te ekstremne oluje s vjetrom, tučom i posljedičnim urbanim poplavama. Za ublažavanje vrućina ključno je korištenje zelene infrastrukture, poput parkova, drvoreda i vodenih površina. Klimatski sigurna gradnja je moguća, samo je nešto skuplja, bilo da se radi o kvalitetnim krovovima koje vjetar ne može odnijeti ili koje tuča ne može probiti. Urbane poplave mogu se ublažiti odgovarajućim sustavima odvodnje i povećanjem propusnosti gradskog tla. Kao što poznajemo pojam potresno sigurne gradnje, trebali bismo uvesti i mjere klimatski sigurne gradnje i planiranja prostora.
Kako pomoći poljoprivrednicima da se prilagode nepredvidivim vremenskim uvjetima i kako se prilagoditi, a da se održi poljoprivredna produktivnost?
Poljoprivrednici bi najprije trebali temeljito analizirati štete koje su pretrpjeli u posljednjem desetljeću. Trebali bi shvatiti gdje i zašto su ranjivi. Ako je riječ o lošem tlu i suši, trebaju razmišljati o navodnjavanju ili promjeni kultura. Ponekad je potrebno uvesti drugačiju obradu tla ili promijeniti način zaštite biljaka od bolesti i štetnika. Poljoprivredne savjetodavne službe trebaju nova znanja o prilagodbi proizvodnje na toplija i sušnija ljeta te kako ublažiti štete od proljetnih mrazeva. Svakako je potrebno pripremiti strategiju prilagodbe na državnoj razini, koja mora uključivati i drugačiji sustav subvencija.
Koje obnovljive izvore energije smatrate najvažnijima za budućnost? Imamo sunca “za izvoz”, možemo li napraviti regionalni solarni bum?
Osim povećanja energetske učinkovitosti, s kojom započinje razmišljanje o nefosilnoj energiji, u budućnosti će solarna energija zasigurno biti na prvom mjestu. No, potrebna nam je infrastruktura i tu nailazimo na probleme. Nemamo pametne mreže, nedostaje nam dovoljno sustava za pohranu energije, a investicije nisu usklađene i optimizirane. Samo posjedovanje sunca, nažalost, nije dovoljno. Pogledajte samo Afriku, gdje ima još više sunca nego kod nas.
Može li se računati da bi zemlje naše regije, koje često “igraju na svoju ruku”, ipak u skoroj budućnosti mogle zajednički ozbiljnije raditi na smanjenju emisija CO₂ i zaštiti prirode?
Takva suradnja bila bi korisna i uvjerena sam da će uskoro postati i nužna. Imamo slične probleme, povezuju nas rijeke koje protječu kroz naše zemlje, poljoprivreda se suočava s istim izazovima, a i energetika je područje koje nas može povezati. Strateške odluke bilo bi mudro donositi zajednički. Vrijeme ne staje na granici, kao ni ribe i ptice, a loše odluke mogu dugoročno nanijeti štetu svima u regiji.
Kao profesorica i znanstvenica, kako ocjenjujete trenutnu razinu svijesti o klimatskim promjenama među mladima, što bi se moglo poboljšati u obrazovnim programima kako bi se povećala ekološka pismenost?
Mladi zasigurno znaju više o okolišu i klimatskim promjenama nego prethodne generacije. Međutim, ekološka, a posebno energetska pismenost još uvijek je preniska i treba je uključiti u sve razine obrazovanja. Posebno moramo mladima pokazati rješenja i dobre prakse, a ne ih učiti isključivo o problemima.
Kako se znanstvena zajednica može bolje uključiti u oblikovanje politike?
Znanost je sve nemoćnija u borbi protiv širenja lažnih vijesti i dezinformacija. Nadamo se da će politika prepoznati da su joj znanstvena saznanja pomoć, a ne prepreka.
najnovije najnovije najnovije
najnovije najnovije najnovije
