Andrea Geremicca - Talijan koji voli gradove bez automobila
Direktor Europskog instituta za inovacije i održivost (EIIS), otkriva kako konkretno provesti dekarbonizaciju gradova, zašto su automobili prošlost i što može napraviti svaki građanin kako bi pomogao planetu.
Andrea Geremicca
Direktor Europskog instituta za inovacije i održivost (EIIS)
Ako vam se dogodi da sretnete Andreu Geremiccu, nemojte se iznenaditi ako vas razgovor s njim potakne da odmah prestanete voziti auto, posadite stablo i preispitate sve svoje navike. Ovaj talijanski vizionar, direktor Europskog instituta za inovacije i održivost (EIIS), s nevjerojatnom lakoćom priča o kompleksnim temama poput dekarbonizacije, održivog razvoja i transformacije gradova – i to tako da ih razumiju svi, od ministara do običnih građana. On nije samo stručnjak za održivost – on je njezin prevoditelj na jezik svakodnevnog života.
U EIIS-u Andrea vodi interdisciplinarni tim koji pomaže organizacijama, gradovima i pojedincima da razumiju i implementiraju održiva rješenja, a svojom filozofijom “sustainability is the only strategy” šarmira i educira, no prije svega poziva na konkretne promjene.
Dekarbonizacija, po njemu, nije idealistički cilj, nego jedini mogući put. Gradovi budućnosti ne trebaju biti vizije znanstvene fantastike, nego logični rezultati hrabrih, pametnih i čovječnih odluka.
U ovom razgovoru podijelio je svoja viđenja grada budućnosti, zašto su edukacija i javni prijevoz važniji od električnih automobila, te zašto kupnja svakog proizvoda – od hlača do kave – zapravo predstavlja glas za svijet kakav želimo.
Čime se bavite u EIIS-u i što vas je privuklo temi održivosti?
Održivošću sam se počeo baviti iz vrlo jednostavnog razloga – želimo opstati.
U Europskom institutu za inovacije i održivost (EIIS) vodim timove koji razvijaju edukacijske programe, istražuju održive inovacije i pomažu organizacijama da prilagode svoje poslovanje zahtjevima klimatske tranzicije. Radimo s kompanijama, sveučilištima, vladama i nevladinim organizacijama, a naš je cilj pomoći im da pronađu konkretna rješenja za kompleksne izazove – od dekarbonizacije industrije do izgradnje održivih zajednica.
Meni osobno, održivost nije samo tema – to je način razmišljanja. Najiskrenija definicija održivosti je sposobnost da nešto traje. Ako si čovjek – želiš ostati na ovom planetu što duže. Ako si kompanija – želiš ostati na tržištu. Ako si država – želiš stabilnost. Dakle, održivost nije moralna opcija, već jedina opcija. A inovacija je alat koji nam omogućuje da tu održivost ostvarimo. Ako promijenimo način na koji razmišljamo, dizajniramo i djelujemo, možemo graditi svijet koji traje.
Kako običnim ljudima približiti pojmove poput održivosti i dekarbonizacije?
Sve počinje s edukacijom. Ako ljude ne uključite u proces, dobit ćete otpor. Primjerice, radili smo s malim farmerima. Iako smo im trošak certifikacije spustili s 1000 dolara na 1 dolar, oni su odbijali promjenu. Nakon edukacije i zajedničkog dizajna rješenja, sve se promijenilo.
Koji sektor danas pokazuje najviše napretka?
Hrana i poljoprivreda. Taj sektor ima ogroman utjecaj na CO2 emisije, ali i veliki potencijal za promjene. No da biste pričali o održivosti ljudima koji jedva kupuju osnovne namirnice, morate im pokazati da to nije trošak, već ulaganje u vlastitu budućnost.
Kako bi pametan i održiv grad trebao izgledati u svakodnevnom životu građana?
Gradovi su ključni kada govorimo o dekarbonizaciji jer su među najvećim izvorima emisija CO₂. Ako želimo ozbiljno smanjiti svoj ugljični otisak, gradove moramo staviti u središte promjene. No, pritom je važno shvatiti da ne postoji univerzalni model – ono što funkcionira u Norveškoj možda neće funkcionirati u Italiji ili Indiji. Svaka regija, svaki grad, ima svoj kontekst, potrebe i izazove.
Moja ideja pametnog i održivog grada je vrlo jednostavna – to je grad koji je dizajniran po mjeri čovjeka, a ne po mjeri automobila. Jer, iskreno, ne trebamo automobile – trebamo mogućnost da se učinkovito, sigurno i jednostavno krećemo od točke A do točke B. To znači kvalitetan javni prijevoz, grad u kojem se može hodati, gdje su usluge dostupne u blizini, gdje su kvartovi organizirani tako da građanima stvarno olakšavaju svakodnevni život.
Ako želimo stvarno dekarbonizirati gradove, prvo moramo potpuno preispitati kako izgledaju – osobito kad je riječ o prometu. Automobilski promet je ogroman izvor emisija, a alternativa već postoji – samo ju moramo bolje dizajnirati i implementirati. Pametan grad ne bi trebao biti samo “pametno umrežen”, nego prije svega logičan, funkcionalan i ugodan za život.
Koji gradovi su dobri primjeri?
Skandinavci prednjače – Helsinki, Oslo, zatim Amsterdam je izvrstan. Milano radi dobre stvari, poput zelenih fasada i prenamjene urbanih prostora. Ključno je da ne preslikavamo modele, već ih prilagođavamo kontekstu.
Kako obični građani mogu sudjelovati u stvaranju održivijih gradova i kako potaknuti širu društvenu participaciju? Ima li mjesta za svakog od nas?
Apsolutno. Svaki put kad potrošite novac, zapravo glasate za svijet kakav želite. Moramo početi postavljati prava pitanja: Što kupujem? Od koga? Kako je to proizvedeno? Jer svaki naš izbor šalje jasnu poruku tržištu i svijetu oko nas.
Ljudi često misle da održivost ovisi o velikim odlukama na visokoj političkoj razini – i da oni kao pojedinci nemaju moć. No istina je suprotna: svatko od nas ima moć, svakog dana.
To je temelj održivosti – svjesnost i odgovornost. Aktivizam ne mora uvijek biti bučan i javan – on počinje u tišini vlastite svakodnevice.
Ako želimo pokrenuti pravu promjenu, moramo i ljude obrazovati. Jer edukacija je prvi korak prema uključivanju – kad ljudi razumiju kako stvari funkcioniraju, onda mogu postati dio rješenja. Sudjelovanje u održivosti ne mora značiti promjenu svijeta preko noći – dovoljno je da počnemo mijenjati svoje male svakodnevne navike. I da pritom znamo zašto to radimo.
Što nas usporava u tranziciji prema niskougljičnim gradovima?
Vrijeme i realnost. Ne možemo sve promijeniti preko noći – i to moramo prihvatiti. Tranzicija, po definiciji, znači prelazak iz jedne točke u drugu, a za to je potreban proces, vrijeme i strpljenje. Danas nije realno očekivati da ćemo koristiti 100% obnovljive izvore energije ili da će svi automobili preko noći postati električni. No to ne znači da trebamo stati – dapače, to znači da moramo imati jasan smjer i dosljedno ga slijediti.
U mnogim projektima koje sam vodio – poput onih s malim farmerima u Južnoj Americi – vidio sam da je vrijeme ključno. Potrebni su mjeseci edukacije, suradnje i povjerenja prije nego nova rješenja zažive. Isto vrijedi i za dekarbonizaciju gradova: znamo kamo idemo – prema ciljevima koje smo postavili do 2030. te prema potpunoj dekarbonizaciji do 2050. – i važno je da ne skrećemo s tog puta.
Ono što nas često usporava nisu samo tehnički izazovi, već i birokracija, otpor prema promjeni i iluzija da još imamo vremena. No priroda nas više neće čekati. Cijene kave, kukuruza, osnovnih namirnica… danas osjećamo posljedice klimatskih promjena. I zato se moramo mijenjati, da bismo sačuvali život kakav poznajemo. Jer istina je: mi ne uništavamo planet – on će se oporaviti i bez nas. Uništavamo uvjete za vlastiti opstanak. A vrijeme za djelovanje je – sada.
To je temelj održivosti – svjesnost i odgovornost. Aktivizam ne mora uvijek biti bučan i javan – on počinje u tišini vlastite svakodnevice.
Ako želimo pokrenuti pravu promjenu, moramo i ljude obrazovati. Jer edukacija je prvi korak prema uključivanju – kad ljudi razumiju kako stvari funkcioniraju, onda mogu postati dio rješenja. Sudjelovanje u održivosti ne mora značiti promjenu svijeta preko noći – dovoljno je da počnemo mijenjati svoje male svakodnevne navike. I da pritom znamo zašto to radimo.
U kakvom biste gradu vi osobno željeli živjeti?
Zelen, bez automobila. S pametnim javnim prijevozom. Mislim da su automobili nekoć bili potrebni, ali danas ih moramo nadmašiti. Javna mobilnost je budućnost.
najnovije najnovije najnovije
najnovije najnovije najnovije
